-Piše: Milutin Mićović

Ako se ne razumijemo u vaskrsenje, ali se razumijemo u Veliki petak. Veliki petak je mnogo realniji od tog vaskrsenja, zato ćemo ga produžiti i u dane Vaskrsa, i dalje. Veliki petak je osnova istorije, prava, države, pri njemu iščezava svako vaskrsenje. Veliki petak smo zato uzeli kao temelj našeg pogleda na svijet, a vaskrsenje ostavljamo sanjarima, pjesnicima, dokonim sveštenicima, ali pazimo dokle idu. Ne mogu da idu baš do kraja. Moraju da nauče da stanu, i da pogledaju gdje i sa kim žive. Da ih ponekad ne obuzdamo, oni bi prevrnuli našu realnu državu. Nekada odnekud i oni dobiju tih pet minuta. Nekad se i nama uzme ta pilatovska snaga, snaga zakonika i fariseja, koji paze da ko ne pređe granicu. Jer, pređe li se ta granica – ode država. Našu malu državu, koja je puna snova, i nekih čuda, moramo držati pod budnom kontrolom. Neće nas više uhvatiti da smo slabi, kao što nas zimus uhvatiše. Nijesmo znali šta nas je snašlo. I to od onih za koje smo mislili da smo ih doveli do ništa. Odnekud se otčepiše podzemni ventili, i kao da im nebo pomože. Sabraše se kao na zov neke nevidljive sile. Kao da oživješe preci u potomcima, kao da nevidljivi i nepostojeći bog uđe u narod. Diže se sve što je moglo nogu pred nogu. Malo i veliko, mlado i staro. Stari postadoše mladi, mladi postadoše mudri. Svi počeše da govore kao iz Jevanđelja. U koje mi, nijesmo ludi, da vjerujemo, ali oni tako pričaju dok ih drži to ludo nadahnuće. Znamo mi da to ne može dugo da traje – i ko leti na zemlju pada. To smo samo čekali. Ali dok smo čekali, kao da smo sve više nestajali. Smanjili smo se bili i slegli do crne zemlje. Jer nijesmo imali odgovora na njihovo bezumno nadahnuće. Tako su nas bili pogodili u glavu da nijesmo sebi dolazili. Udarili su nas po živcu, koji nam drži život. Kao da se naša Ahilova peta nalazi u glavi? Počeli smo bili da se utvaramo sami sebi. Naša moć nije imala nikakvu moć na tu njihovu moć. Prosto, kao da nam je Bog uzeo um. Mogli smo da ih pregazimo bagerima, buldožerima, konjima i magarcima, ali gleda nas svijet, pa ne možemo. A vladike nas biju riječima do devet koljena. Vladike biju, a popovi tobož miluju. Našli se oni da miluju, a ljući su još od vladika. Da smo vjerovali u boga, mislili bismo da nas je on kaznio. Ali pošto nijesmo u boga vjerovali, nijesmo znali šta nam je. Čepaju nas nogama po glavi, biju riječima, dotucaju pjesmama crkovnijem – kao da su nam držali opijelo. Nije lako izdržati tri mjeseca glibavi narod da nam čepa po glavi i da nas plaše barjacima, ikonama i krstovima. Bili smo se šakama u glavu, sebi da se vratimo, sebe da uvjerimo da još realno postojimo.

Evo, dođe nam korona ko izbavljenje, od svog nenormalnog naroda, – hvala bogu velikome. E svetila se korona, iako zlo donosi narodima. Neki bog nam s koronom, vrati opet vlast u šake. Toliko je pomora po svijetu morala da počini, samo nama dobro da učini. Sad smije da se kaže, ono što do sad nijesmo baš kazivali otvorenije usta. Narod je stoka jedna grdna – koju treba držati u strahu s malo ljeba i vode. To i jeste globalni trend, korona je pomogla svim vladama svijeta da se to od sada sprovodi kao praktičan program. Sve ćemo raspeti koji misle drugačije, koji se usude, da mijenjaju, ili preokreću pilatovsku paradigmu. Zato je Veliki petak naš veliki, i najrealniji i najpoštovaniji praznik. Pa zar i naši očevi nijesu uzeli Veliki petak i raspinjanje pravednika kao svoj državni oslonac, iako nijesu znali da rade to što rade. I tako nam dodaju pakleni plamen u šake. Slava im i u paklu, koji je bolji od izmišljenog raja. Tako su počeli da govore i romore u crnogorskoj vlasti.

(Autor je književnik)

---